Esej od 50, 250 i 400 riječi o danu koji nikada neću zaboraviti na engleskom

Uvod

Iskustva koja imamo u životu su mješavina pozitivnih i loših. Gotovo svako ima nešto nezaboravno u svom životu. Postoje dvije vrste loših: oni dobri i loši. Koliko god da živimo, ovo iskustvo nikada neće biti zaboravljeno. Događaj također može zauvijek promijeniti naše živote. Mora postojati barem jedan nezaboravan dan ili događaj u životu svake osobe koji nikada ne može zaboraviti. To je jedno od uspomena koje nikada u životu neću moći zaboraviti.

Esej od 50 riječi o danu koji nikad neću zaboraviti na engleskom

 Postoje neki dani koji zauvijek ostaju u našim mislima, bili oni sretni ili tužni. Dan kada sam napustio grad u kome sam rođen zauvek će mi ostati urezan u sećanju. Mom ocu je dodeljen novi grad. Dan kada sam morao da napustim svoju kuću bio je veoma tužan dan za mene.

Posljednji put napuštanje mojih prijatelja bilo je vrlo bolno iskustvo. Bilo je veoma teško pozdraviti se sa svima na putu. Ovo je bio moj posljednji put da sam vidio ovo okruženje i bio sam tužan. Moj ručak je bio jedino što sam jela tog dana. Bilo mi je jako teško naći riječi da opišem koliko sam plakala i molila roditelje da ne odlaze. Još uvijek se osjećam tužno kada se sjetim tog dana.

Esej od 250 riječi o danu koji nikad neću zaboraviti na engleskom

Tog dana dočekalo nas je sunčano i toplo vrijeme. Majka me pozvala unutra da nešto pojedem dok sam ležao na leđima u dvorištu. Čuo sam svoju majku kako nježno doziva: „Dođi, zagrizi ovaj sendvič ili dva“, dok me je nježno pozivala da zagrizem.

Općenito, bila sam pomalo nekontrolirano dijete dok sam odrastala, ili bi se moglo reći nestašna. Moj odgovor je bio da se pretvaram da nisam svjestan onoga što je rekla. Samo je rekla: "Ok, onda." pošto je pametna majka. Mislim da ćeš morati da kupiš hleb. Način na koji je to rekla ovoga puta nije bio tako nežan. Zbog toga što se nisam odazvao kada su me pozvali, dobio sam ovu kaznu.

Tako sam žurno ušao unutra. Nažalost, bilo je prekasno. Moja majka je već imala novac u rukama. Osmeh joj se raširio po licu dok je govorila: „Bolje sada nego kasnije kad ogladnite...“ Počela sam da se mrštim, govoreći: „Haj, haj, haj, mama!“ To znači: “Ne, ne, ne, mama!”.

Predivan osmijeh na licu moje majke pretvorio se u ogromno, užasno namrštenje! Njen glas je bio najstrašniji koji sam ikada čuo. Način na koji mi je govorila zvučao je kao lav koji riče na svoj plijen: “Amanda, ne testiraj ili ću ja…”.

Zapravo, istrčao sam kroz vrata prije nego što je uspjela završiti rečenicu. Prelazio sam ulicu u žurbi kada je na mene naleteo automobil niotkuda. – zabrinuto je upitao vozač. "Jesi li u redu?" upitao je vozač zabrinuto. Auto me je udario kao bik koji se hvata u koštac s matadorom u koridi, a nisam siguran da li su to bile njegove riječi.

Trebalo mi je dosta vremena da shvatim šta se dogodilo jer sam trčao kao konj cijelim putem do kuće. Ovaj incident nikada nije spominjan sa mojom majkom. Bilo mi je čudno što je moja majka primijetila da više nisam gladan. Jedino što je rekla bilo je: „Jesi li jeo od ovog hleba, mali? To nas je oboje nasmijalo. Moja sjećanja na ovaj dan će trajati cijeli život.

• Esej o disciplini u studentskom životu: kratki i dugi eseji
• Esej o važnosti obrazovanja u našem životu

Esej od 400 riječi o danu koji nikad neću zaboraviti na engleskom

To je bilo sretno djetinjstvo za mene, zahvaljujući mojim voljenim roditeljima i velikoj smeđoj kući u kojoj su moji roditelji živjeli. Velika smeđa kuća i dva roditelja puna ljubavi učinili su me sretnim djetetom. Provodio sam sate igrajući se žmurke ili etiketirajući sa prijateljima u svom dvorištu tokom ljeta. Kao djeca, pretvarali bismo se da smo istraživači u potrazi za starim blagom ili vitezovi koji se bore sa zlim zmajevima kako bi spasili princeze.

Smeđe i bijele ukrase također su viđene na susjednoj kući. Osjećali smo se kao da smo u začaranoj šumi sa ogromnim drvećem koje zasjenjuje naše dvorište. Snijeg koji se zimi nakupljao na rubovima naših dvorišta koristio bi se za pravljenje snjegovića. Na kraju smo napravili anđele tako što smo svu našu odjeću nagomilali jednu na drugu umjesto da od njih pravimo snjegoviće.

Smijeh je odjekivao sa zidova dok sam trčao gore-dolje niz stepenice. Igrao sam ovu igru ​​sa svojom sestrom. Trčanje gore-dolje po stepenicama bila je igra koju bismo igrali naizmjence. Bila je to trka između dna i vrha da se vidi ko može uhvatiti drugog. Biti uhvaćen značilo je ponovo ići gore-dolje.

Tokom naših svakodnevnih aktivnosti, nikada nismo obraćali pažnju na to koliko energije koristimo ili kako to utiče na naša srca, pluća i mišiće. Nama je to izgledalo zabavno. Kad je bio dječak, tata mi je pričao priče. Sjedeći tamo i slušajući ga kako mi priča priče iz svog djetinjstva, čuo bih priče o mom tati kao dječaku.

Kad god bi sa prijateljima pričao o pecanju, pričao bi mi o tome. Ponekad su nešto ulovili, ali ponekad nisu imali šta da pokažu za svoj trud. Kad god je previše pričao u školi, upadao je u nevolje, a ako bi ga učiteljica vidjela kako žvaće na času, upadao je u još veću nevolju.

Priče koje je pričao uvijek su me nasmijavale. Njegov život nikada nije bio bolji. Jedan od najupečatljivijih dana u mom životu. Njegov život je u to vrijeme bio u najboljem izdanju. To će mi uvijek biti dan za pamćenje. Gledajući ga iz prvog reda, ja sam bio u prvom redu. Kada je rekao: „Ovo je najbolji dan u mom životu“, pogledao je direktno u mene.

Zaključak,

Trenutak se ne može ponovo proživjeti u prošlosti. Sjećanje na ove dane pomaže nam da te trenutke oživimo za nas i zadržimo ih živima u svojim mislima.